Počeci fonografije

Povijest zapisivanja i pohrane glazbe na zvučne zapise započinje u drugoj polovici 19. stoljeća. Razdoblje nastanka zvučnih zapisa najčešće se dijeli na akustičko razdoblje i elektroničko razdoblje proizvodnje zvuka. U akustičkome razdoblju snimanja zvuka (1877. – 1925.) tehnike snimanja bile su u cijelosti mehaničkim putem te im je nedostajalo dinamike i opsega frekvencija zvuka. Tek od 1925. počinje električno snimanje zvuka koje ne samo da je popravilo navedene nedostatke već je omogućilo snimanje većega broja izvođača.[1]

Posebno se ističu izumi pojedinaca koji su temeljito promijenili glazbenu povijest. Godine 1857. francuski tipograf i fizičar Léon Scott de Martinville izradio je fonoautograf (phonoautograph) koji se sastojao od okrenutoga megafona ili trube zajedno s tankom membranom preko rubova. Kako je membrana odgovarala vibracijama zvučnih valova, njezini su pokreti stvarali ureze na cilindru. Glasniji zvukovi uzrokovali su veću amplitudu, a viši zvukovi veću frekvenciju.[2]Dvadeset godina poslije Charles Cros napravio je studiju koja sadrži prijedloge za reprodukciju zvuka, čak mu je dodijeljen i broj patenta, ali ta zamisao nije se nikada ostvarila u praksi.[3]

Nastanak fonografa

Thomas Alva Edison (1847. – 1931.) izumio je 1877. uređaj koji je mogao bilježiti i reproducirati telefonske i telegrafske poruke. Edison ga je nazvao fonograf (phonograph), a prve zabilježene riječi bile su Mary had a little lamb. Prva snimanja zvuka na fonografu odvijala su se vertikalnim urezivanjem na valjak fonografa koji je prvo bio omotan kositrenom folijom, a tek poslije premazan voskom. Tijekom 1878. proizvedeno je gotovo 500 fonografa, a Edison je uskoro razvio usavršeni fonograf koji se sastojao od voštanih valjaka koji su se mogli više puta koristiti.

Gramofon i gramofonska ploča

Sljedeći velik izum bio je onaj Nijemca Emila Berlinera (1851. – 1929.) koji 1887. razvija metodu snimanja zvuka pomoću lateralno urezane brazde, a ne kako je to dotad radio Edison, vertikalnim urezivanjem u valjak ploče. Njegovo otkriće možemo smatrati prethodnikom današnje gramofonske ploče.[4]Prve pokusne ploče bile su od stakla te premazane čađom, dok su poslije rađene od cinka prevučenoga voskom. Emil Berliner od 1888. primjenjuje lateralno urezivanje u cinkovu ploču što omogućava stvaranje matrice za izradbu ploča. To načelo stvaranja ploča otvara vrata komercijalizaciji te već sljedeće, 1889. u Sjedinjenim Američkim Državama započinje masovna proizvodnja te prodaja fonografa i valjaka kao uređaja za razonodu. Prve ploče nisu imale papirnate naljepnice, bile su jednostrane, a tekst je bio urezan u sam korpus gramofonske ploče.

Šelak gramofonske ploče

Godine 1895. započinje proizvodnja ploča od tvrde gume, a tek od 1897. počinje proizvodnja ploča od materijala zvanoga šelak. Šelak je sastavnica materijala za gramofonske ploče koje su se izrađivale od 1896. do 1948. godine. Šelak je, u stvari, smolasti proizvod kukca Coccus lacca koji je rasprostranjen u Indiji, Burmi i Tajlandu. Prvo se sušio i mlio te bio jedna od sastavnica materijala šelak gramofonske ploče. U sastavu su šelak ploče mineralne tvari, čađa i vezivo u omjerima – 13,6 posto šelaka, bijeloga i crvenoga punila (svakoga po 37,4 posto), karbonskoga crnila (1,3 posto), cink stearata (0,49 posto) i kongo gume (0,92 posto)[5].Prve šelak ploče reproducirale su se samo s jedne strane i bile su promjera 12,5 cm, dok su ploče promjera 25 cm nastale 1901., a one od 30 cm tek 1903. godine.

Zanimljivost je da su umjetnici toga vremena teško pristajali na snimanje ploča, pokazujući otpor i nepovjerenje prema novim dostignućima tehnike – gramofonu i gramofonskoj ploči. Ipak, neki od svjetski priznatih umjetnika koji su snimali djela na gramofon bili su Nellie Melba, Enrico Caruso i dr. Također, u vrijeme akustičkoga snimanja zvuka rijetke su snimke instrumentalne glazbe na pločama zbog tehničkih nemogućnosti snimanja zvuka. U tome smislu violina se pokazala kao jedini instrument zadovoljavajućega zvuka jer se mogla postaviti dovoljno blizu cijevi za snimanje.[6]

Vinilne ploče

Elektroničko razdoblje trajalo je do 1950-ih, kada se pojavila prva LP (long play) dugosvirajuća gramofonska ploča, napravljena od vinila, u izdanju tvrtke Columbia Records. Njezin je promjer bio 30 cm, a trajanje izvedbe otprilike 45 minuta. Izvodila se na 33 o/min, za razliku od dotadašnjih koje su se izvodile na 78 o/min, te postala gotovo svjetski standard. Dulje vrijeme reprodukcije LP ploče postignuto je zahvaljujući sljedećem:

1. brzina okretaja smanjila se gotovo upola
2. mikrobrazde su bile rađene puno finije i uže su rezane.

Sve to, kao i znatno bolju kvalitetu zvuka, bilo je moguće postići zahvaljujući vinilu, novomu materijalu za proizvodnju gramofonskih ploča.[7]Daljnji razvitak, osim ploča na 33 o/min, stvorio je i ploču na 45 o/min, tzv. singlicu, tako da su se oba standarda ustalila u proizvodnji ploča.

Brojna proizvodnja gramofonskih ploča zadržala se do 1980-ih godina, premda njihova proizvodnja neprekidno postoji do današnjih dana, čak je zabilježen i rast prodaje vinilnih ploča i u svijetu i u Hrvatskoj.[8]