Povijest zapisivanja i pohrane glazbe na zvu\u010dne zapise zapo\u010dinje u drugoj polovici 19. stolje\u0107a. Razdoblje nastanka zvu\u010dnih zapisa naj\u010de\u0161\u0107e se dijeli na akusti\u010dko razdoblje i elektroni\u010dko razdoblje proizvodnje zvuka. U akusti\u010dkome razdoblju snimanja zvuka (1877. \u2013 1925.) tehnike snimanja bile su u cijelosti mehani\u010dkim putem te im je nedostajalo dinamike i opsega frekvencija zvuka. Tek od 1925. po\u010dinje elektri\u010dno snimanje zvuka koje ne samo da je popravilo navedene nedostatke ve\u0107 je omogu\u0107ilo snimanje ve\u0107ega broja izvo\u0111a\u010da.[1]<\/p>\n
Posebno se isti\u010du izumi pojedinaca koji su temeljito promijenili glazbenu povijest. Godine 1857. francuski tipograf i fizi\u010dar L\u00e9on Scott de Martinville izradio je fonoautograf (phonoautograph) koji se sastojao od okrenutoga megafona ili trube zajedno s tankom membranom preko rubova. Kako je membrana odgovarala vibracijama zvu\u010dnih valova, njezini su pokreti stvarali ureze na cilindru. Glasniji zvukovi uzrokovali su ve\u0107u amplitudu, a vi\u0161i zvukovi ve\u0107u frekvenciju.[2]Dvadeset godina poslije Charles Cros napravio je studiju koja sadr\u017ei prijedloge za reprodukciju zvuka, \u010dak mu je dodijeljen i broj patenta, ali ta zamisao nije se nikada ostvarila u praksi.[3]<\/p>\n
Nastanak\u00a0fonografa<\/i><\/b><\/p>\n
Thomas Alva Edison (1847. \u2013 1931.) izumio je 1877. ure\u0111aj koji je mogao bilje\u017eiti i reproducirati telefonske i telegrafske poruke. Edison ga je nazvao fonograf (phonograph), a prve zabilje\u017eene rije\u010di bile su Mary had a little lamb. Prva snimanja zvuka na fonografu odvijala su se vertikalnim urezivanjem na valjak fonografa koji je prvo bio omotan kositrenom folijom, a tek poslije premazan voskom. Tijekom 1878. proizvedeno je gotovo 500 fonografa, a Edison je uskoro razvio usavr\u0161eni fonograf koji se sastojao od vo\u0161tanih valjaka koji su se mogli vi\u0161e puta koristiti.<\/p>\n
Gramofon i gramofonska plo\u010da<\/b><\/p>\n
Sljede\u0107i velik izum bio je onaj Nijemca Emila Berlinera (1851. \u2013 1929.) koji 1887. razvija metodu snimanja zvuka pomo\u0107u lateralno urezane brazde, a ne kako je to dotad radio Edison, vertikalnim urezivanjem u valjak plo\u010de. Njegovo otkri\u0107e mo\u017eemo smatrati prethodnikom dana\u0161nje gramofonske plo\u010de.[4]Prve pokusne plo\u010de bile su od stakla te premazane \u010da\u0111om, dok su poslije ra\u0111ene od cinka prevu\u010denoga voskom. Emil Berliner od 1888. primjenjuje lateralno urezivanje u cinkovu plo\u010du \u0161to omogu\u0107ava stvaranje matrice za izradbu plo\u010da. To na\u010delo stvaranja plo\u010da otvara vrata komercijalizaciji te ve\u0107 sljede\u0107e, 1889. u Sjedinjenim Ameri\u010dkim Dr\u017eavama zapo\u010dinje masovna proizvodnja te prodaja fonografa i valjaka kao ure\u0111aja za razonodu. Prve plo\u010de nisu imale papirnate naljepnice, bile su jednostrane, a tekst je bio urezan u sam korpus gramofonske plo\u010de.<\/p>\n
\u0160elak gramofonske plo\u010de<\/b><\/p>\n
Godine 1895. zapo\u010dinje proizvodnja plo\u010da od tvrde gume, a tek od 1897. po\u010dinje proizvodnja plo\u010da od materijala zvanoga \u0161elak. \u0160elak je sastavnica materijala za gramofonske plo\u010de koje su se izra\u0111ivale od 1896. do 1948. godine. \u0160elak je, u stvari, smolasti proizvod kukca Coccus lacca koji je rasprostranjen u Indiji, Burmi i Tajlandu. Prvo se su\u0161io i mlio te bio jedna od sastavnica materijala \u0161elak gramofonske plo\u010de. U sastavu su \u0161elak plo\u010de mineralne tvari, \u010da\u0111a i vezivo u omjerima \u2013 13,6 posto \u0161elaka, bijeloga i crvenoga punila (svakoga po 37,4 posto), karbonskoga crnila (1,3 posto), cink stearata (0,49 posto) i kongo gume (0,92 posto)[5].Prve \u0161elak plo\u010de reproducirale su se samo s jedne strane i bile su promjera 12,5 cm, dok su plo\u010de promjera 25 cm nastale 1901., a one od 30 cm tek 1903. godine.<\/p>\n
Zanimljivost je da su umjetnici toga vremena te\u0161ko pristajali na snimanje plo\u010da, pokazuju\u0107i otpor i nepovjerenje prema novim dostignu\u0107ima tehnike \u2013 gramofonu i gramofonskoj plo\u010di. Ipak, neki od svjetski priznatih umjetnika koji su snimali djela na gramofon bili su Nellie Melba, Enrico Caruso i dr. Tako\u0111er, u vrijeme akusti\u010dkoga snimanja zvuka rijetke su snimke instrumentalne glazbe na plo\u010dama zbog tehni\u010dkih nemogu\u0107nosti snimanja zvuka. U tome smislu violina se pokazala kao jedini instrument zadovoljavaju\u0107ega zvuka jer se mogla postaviti dovoljno blizu cijevi za snimanje.[6]<\/p>\n
Vinilne plo\u010de<\/b><\/p>\n
Elektroni\u010dko razdoblje trajalo je do 1950-ih, kada se pojavila prva LP (long play) dugosviraju\u0107a gramofonska plo\u010da, napravljena od vinila, u izdanju tvrtke Columbia Records. Njezin je promjer bio 30 cm, a trajanje izvedbe otprilike 45 minuta. Izvodila se na 33 o\/min, za razliku od dotada\u0161njih koje su se izvodile na 78 o\/min, te postala gotovo svjetski standard. Dulje vrijeme reprodukcije LP plo\u010de postignuto je zahvaljuju\u0107i sljede\u0107em:<\/p>\n
Sve to, kao i znatno bolju kvalitetu zvuka, bilo je mogu\u0107e posti\u0107i zahvaljuju\u0107i vinilu, novomu materijalu za proizvodnju gramofonskih plo\u010da.[7]Daljnji razvitak, osim plo\u010da na 33 o\/min, stvorio je i plo\u010du na 45 o\/min, tzv. singlicu, tako da su se oba standarda ustalila u proizvodnji plo\u010da.<\/p>\n
Brojna proizvodnja gramofonskih plo\u010da zadr\u017eala se do 1980-ih godina, premda njihova proizvodnja neprekidno postoji do dana\u0161njih dana, \u010dak je zabilje\u017een i rast prodaje vinilnih plo\u010da i u svijetu i u Hrvatskoj.[8]<\/p>\n
<\/p>\n
<\/p>\n
[1]Bicknell, David ; Philip, Robert. Gramophone. \/\/ The New Grove dictionary of music and musicians. Vol. 7. London : Macmillan, 1990. Str. 620-621.<\/p>\n<\/div>\n
[2]Borwick, John ; Shorter, D.E.L. Sound recording, transmission and reproduction. \/\/ The New Grove dictionary of music and musicians. Vol. 17. New York : Macmillan Publishers, 1990., str. 1073.<\/p>\n<\/div>\n
[3]Lipov\u0161\u0107ak, Veljko, 1997. Iz povijesti hrvatskih zvu\u010dnih zapisa na 78 okretaja. \/\/ Fonografija u Hrvatskoj : 1927. \u2013 1997.\/ uredio \u017deljko Staklarevi\u0107 . Zagreb : Tehni\u010dki muzej, 1997. Str. 7.<\/p>\n<\/div>\n
[4]\u00a0Isto.<\/p>\n<\/div>\n
[5]Shellac. \/\/ The Routledge guide to music technology \/ edited by Thom Holmes. New York : Taylor & Francis Group, 2006. Str. 278. ; What is shellac?, citirano [2013-05-07]. Dostupno na:\u00a0http:\/\/www.shellac.org\/shellac.html<\/a><\/p>\n<\/div>\n [6]Jak\u0161i\u0107, \u0110uro. Gramofon. \/\/ Muzi\u010dka enciklopedija \/ urednik Kre\u0161imir Kova\u010devi\u0107. Sv. 2. Zagreb : JLZ, 1974. Str. 9-11.<\/p>\n<\/div>\n [7]Borwick, J. ; Shorter, D. Sound recording, transmission and reproduction. Nav.dj., str. 1037.<\/p>\n<\/div>\n